ponedeljak, 01. april 2013.
Intervju sa Gijomom Musoom, povodom njegove nove knjige „Devojka od papira“
Intervju preuzet sa sajta http://www.guillaumemusso.com
Često kažete da su vaši romani inspirasini slikom koja vas proganja. Koja je slika prethodila romanu „Devojka od papira“?
- Ovaj roman je nastao iz jedne ideje koja je najpre kružila oko mene, da bi se potom duboko usadila u moj um. To je ideja u koju iskreno verujem - da jedan slučajan susret može potpuno da promeni tok događaja i nečiji život, posebno kada se dva potpuno različita temperamenta bukvalno sudare, kada se sretne dvoje ljudi koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, a na kraju otkriju da su jedno drugom neophodni. To je bila polazna tačka za ovaj roman o slučajnom suretu. Prve slike su se jasno prikazale u mom umu – kuća na plaži u Kaliforniji, jedna olujna noć, pisac bez cilja i naga žena koja pada na njegov balkon, kao da je neki anđeo koji je pao sa neba...
„Devojka od papira“ je priča o Bili, junakinji koja iskače iz romana i ulazi u život pisca koji ju je stvorio, menjajući ga iz korena. Odakle vam ova nesvakidašnja ideja da oživite lik iz romana i uvedete ga u stvarni život?
- Kada sam imao 13 ili 14 godina prvi put sam gledao film Vudija Alena „The Purple Rose of Cairo“, u kojem glumac izlazi iz filma kako bi uneo živost i vedrinu u sumornu svakodnevicu jedne konobarice. Nakon ovog filma, počeo sam da se zanimam za temu koja me fascinira od tog momenta do danas – počeo sam da se zanimam za tu vezu između realnog i imaginarnog.
Koji vam je bio cilj kada ste počeli da pišete ovaj roman?
- Ideja za ovu priču postoji dosta dugo, samo sam čekao pravi trenutak da počnem da je pišem, da budem spreman za tako nešto. Ja sam, inače, strastveni zaljubljenik u komedije iz četrdesetih godina prošlog veka i perioda Zlatnog doba Amerike, koje kombinuju društvene teme, humor i emocije, četvrdesetih (kao što je „Bringing up, Baby“ sa Kerijem Grantom i Ketrin Hepbern). Svaka od njih počinje svađom muškarca i žene, koji se ne podnose, ali su ipak primorani da budu zajedno. Hteo sam da u svoj roman unesem taj brzi ritam, uzbudljive dijaloge i verbalna nadmudrivanja iz ovih filmova.
Istovremeno, hteo sam da napišem priču sa dozom humora, čija će glavna junjakinja biti veoma ženstvena, samostalna i ekscentrična, koja će ući kao tornado u pomalo tužan život jednog ne baš omiljenog junaka. Bili je upravo takva: ona je uvek pokretač akcije, ona nameće svoje odluke i utiče na samu suštinu naratora Toma. Od svih likova koje sam stvorio u poslednjih deset godina, Bili mi je najdraža. I verovatno najživopisnija. Ona je lik koji mi je najviše nedostajao kada sam završio s pisanjem...
Dakle, ovaj roman je i komedija i triler i pustolovina. Da li namerno sve svoje romane uvek pišete tako da predstavljaju svojevrsnu mešavinu žanrova?
Uvek pišem onu vrstu priča koje bih sam želeo da čitam. I kad sam bio tinejdžer, imao sam specifičan ukus za knjige – uvek sam spajao i mešao različite žanrove, od velikih klasika, preko fantazije i trilera do modernih fikcija. Moja mašta je takođe podstaknuta pozorištem, filmom, ali i američkim televizijskim serijama, koje se poslenjih nekoliko godina, vešto bave velikim životnim pitanjima kroz industriju zabave – krkhost našeg postojanja u Six Feet Under, traganje za istinom u House M.D. ili socijalni moral u seriji Lost. Ova kulturološka raznolikost jasno se vidi u mom radu. To je više od paranormalnih ljubavnih priča, moje pisanje je obojeno slobodom i zadovoljstvom što uvek mogu da kombinujem žanrove i da ozbiljne teme prikažem na jedan lagan, ali kvalitetan način, prihvatljiv širokoj čitalačkoj publici.
Tom, pisac u ovom romanu, ima problem sa stvaralačkom blokadom, ne može da napiše ni jedan jedini red, iako je pisanje njegov ceo život. Da li ste vi nekada imali ovaj problem, da li ste se ikada uplašili “prazanog papira”?
- Nikada nisam imao takav problem. Čini mi se da ja imam suprotan problem – imam previše ideja!
Poteškoću mi predstavlja da, kada pišem, ne dozvolim da me priča previše obuzme. Kada pišem, potpuno me obuzmu uspesi i padovi mojih junaka, pa zaboravim da živim svoj život.
Francuski pisac Filip Đijan je napisao: „Nijedna žena zdrave pameti ne može dugo da živi sa piscem“. Nažalost, bio je u pravu!
Imate kontakt sa hiljadama čitalaca širom sveta koji vam stalno pišu. Da li mislite o njima kada pišete? Šta biste voleli da ovaj roman izazove u njima?
- Moj odnos sa čitaocem vidim kao svojevrsnu priču satkanu od ljubavnih pisama, odnos zasnovan na poverenju i komunikaciji. Svoj uspeh dugujem preporukama koje su moji čitaoci davali drugima, mnogo više nego promociji u štampi i ostalim medijma. Moji čitaoci iskreno cene ono što radim i preporučuju moje knjige drugima, tako da one utiču na sve veći broj ljudi. To je samo dokaz da oni zaista cene moje priče.
Kada se nova knjiga pojavi, uvek osećam mešavinu nervoze i straha da ne izneverim svoje čitaoce, a potrebno je neko vreme da bi se videle prve reakcije i komentari.
To je suštinski momenat, jer ja ne pišem za sebe. Pišem za druge i vidim fantastiku kao sredstvo komunikacije. Svakodnevno zahvaljujem mojim čitaocima što imaju veru u mene, i trudim se da opravdam to poverenje vrednim i predanim radom. Njihova pisma i naši susreti na potpisivanjima daju smisao svim mojim naporima i brišu sve sumnje. To je najveće hvala za hiljade sati koje provodim nad kompjuterom.
Šta biste voleli da vaši čitaoci kažu nakon čitanja knjige „Devojka od papira“?
- Po meni, ova knjiga se izdvaja od ostalih. Želeo sam da bude svetla i puna optimizma i moja najveća želja se čitaoci tako i osećaju. To je priča o ljubavi, ali i o pisanju, čitanju, a neki od mojih ranijih junaka se pojavljuju epizodno u ovoj knjizi. Ali najviše od svega, ne mogu da dočekam da moji čitaoci upoznaju fenomenalnu Bili, lik u koji sam se potpuno zaljubio...