četvrtak, 28. mart 2013.
U sklopu naučne studije čiji su rezultati nedavno objavljeni, došlo se do zaključka da su pisci iz Amerike, bar kada je reč o emocijama, kilometrima ispred uštogljenih, stisnutih Britanaca.
Četvoro naučnika sa univerziteta u Bristolu, Stokholmu, Šefildu i Daramu svoja zapažanja skupilo je u studiju pod nazivom "Izražavanje emocija u knjigama 20. veka".
Oni su proučavali broj reči kojima se izražavaju snažna osećanja - bes, gađenje, strah, radost, tuga i iznenađenje - i poredili koliko se puta pojavljuju u četiri odsto knjiga objavljenih između 1900. i 2008.
Kako prenosi britanski "Indipendent", studija je zahvatila veoma velik broj knjiga i reči iz kojih su autori izdvojili nekoliko interesantnih generalizacija.
Visok ili nizak broj određenih "reči raspoloženja" poput radosti ili tuge u 20. veku zavisio je i od toga da li su pisci radili u "srećnim" ili "tužnim" periodima.
Prošli vek za Britance počeo je prilično tužno, smrću kraljice Elizabete, potom je dostigao vrhunac dobrog raspoloženja 1920-ih zahvaljujući džezu, onda je 1940-ih ponovo pao u dubine očaja zbog rata i nemaštine, da bi 1960-ih zemlja povratila stabilnost. Zanimljivo je da su od 1960. američke knjige "srećnije" u poređenju sa britanskim. Reči koje odražavaju lični ego (nezavistan, individua, ja, lično) bukvalno su progalopirale kroz američke knjige dok su staroveremenska osećanja poput "ujedinjeni stojimo" nestala. Egomanija Amerike 1970-ih trajala je do kraja veka.